Evropu neće osvojiti islam: Ali je mogu uništiti oni koji se islama najviše boje

Evropu neće osvojiti islam: Ali je mogu uništiti oni koji se islama najviše boje

Dok desnica širi strah od islamizacije, a ljevica prešućuje islamizam, Evropa rizikuje ugroziti vlastite slobode.

Evropom ponovo kruži stari strah, samo u novom pakovanju. Ovoga puta nije riječ o komunistima, Jevrejima, masonima ili nekoj drugoj historijskoj opsesiji koja je trebala iznutra razoriti civilizaciju, nego o muslimanima. U nekoliko evropskih zemalja gotovo polovina stanovništva danas smatra da je islam nespojiv sa zapadnim vrijednostima. Alternative für Deutschland na izborima u Saskoj-Anhaltu osvojio je 44 posto glasova, kampanju vodeći upozorenjima na „islamizaciju“ i obećanjima masovnih deportacija. U Britaniji maskirane grupe marširaju ulicama uz parole „Stop the boats“ i „Christ is King“, dok u Francuskoj većina birača podržava prijedlog Marine Le Pen da se islamske marame zabrane na javnim mjestima. Druga strana Atlantika Čak se i s druge strane Atlantika razvila fascinacija navodnim evropskim samoubistvom. Nakon 11. septembra strahovalo se od terorista. Danas je teorija sofisticiranija: muslimani više ne trebaju avionima udarati u nebodere; dovoljno je da imaju djecu, glasaju i čekaju. U američkoj trumpističkoj desnici već se govori o „civilizacijskom brisanju“ Evrope. Problem s ovom teorijom je što se ne slaže s činjenicama. Muslimani danas čine oko šest posto evropskog stanovništva. Ni demografija ne ide naročito u prilog teorijama o „velikoj zamjeni“. Doseljenici iz muslimanskih zemalja u prvoj generaciji zaista imaju više djece od domicilnog stanovništva, ali se stopa fertiliteta uglavnom približava evropskom prosjeku već tokom narednih generacija. Ako neko planira uspostavljanje kalifata tim tempom, riječ je o prilično neefikasnoj zavjeri. Ni tvrdnje o masovnim „no-go zonama“, paralelnim islamskim državama i šerijatu koji tajno ulazi u evropske zakone ne podnose ozbiljniju provjeru. Većina muslimanskih migranata radi ono što su radili gotovo svi veliki migrantski talasi prije njih: pokušava zaraditi, podići porodicu i svojoj djeci omogućiti bolji život. Druga generacija često je obrazovanija i uspješnija od prve. U Britaniji je, primjerice, udio mladih bangladeškog porijekla koji upisuju fakultet znatno viši nego kod bijelih Britanaca. To, međutim, ne znači da problema nema. I upravo tu evropski politički centar i veliki dio ljevice već godinama prave katastrofalnu grešku. Islam nije isto što i islamizam. Islam je religija koju na svijetu slijedi gotovo dvije milijarde vrlo različitih ljudi. Islamizam je politička ideologija koja smatra da država i društvo trebaju biti organizirani prema islamskim pravilima. Ta razlika nije akademska sitnica nego suština cijele rasprave. Većina evropskih islamista nisu teroristi, ne planiraju bombe i ne sanjaju o ponavljanju 11. septembra. Njihove metode su mnogo prizemnije i zbog toga ponekad efikasnije. Organiziraju se u udruženjima, džamijama, školama, lokalnim vijećima i nevladinim organizacijama. Lobiraju za ograničenja govora pod izgovorom borbe protiv mržnje, vrše pritisak na škole i univerzitete, pokušavaju nametnuti religijske norme pripadnicima vlastite zajednice. U pojedinim sredinama taj pritisak može biti veoma stvaran. Liberalni muslimani, homoseksualci, žene koje ne žele živjeti prema tradicionalnim normama i ljudi koji napuste vjeru često su njegove prve žrtve. Paradoks je da ih evropske institucije, u strahu da ne budu proglašene rasističkim ili „islamofobnim“, ponekad upravo ostavljaju bez zaštite. Tu nastaje možda najveća intelektualna prevara savremene evropske ljevice. Ljudi koji su spremni tri dana raspravljati o mikroagresiji u reklamnoj kampanji odjednom postaju antropolozi kulturnog relativizma kada žena u konzervativnoj muslimanskoj zajednici nema pravo odlučivati o vlastitom životu. Kritika patrijarhata vrijedi svugdje osim tamo gdje postoji opasnost da će kritičar biti optužen za islamofobiju. Takva kukavičluk nije tolerancija. Slobodno društvo ne postoji zato da bi štitilo kulturne obrasce od kritike. Postoji da bi štitilo pojedinca od kulturnih obrazaca koje ne želi prihvatiti. Ali evropska desnica iz svega toga izvodi još opasniji zaključak. Ako postoji problem s islamizmom, onda su problem muslimani. Ako se neka manjina teško integrira, treba zatvoriti granice. Ako neki islamisti zahtijevaju ograničavanje slobode govora, odgovor je zabraniti muslimankama kako se smiju oblačiti. Ako ekstremisti žele kolektivizam, odgovor je drugi kolektivizam. Tu desnica i islamisti postaju neobično slični. I jedni i drugi ljude prvenstveno vide kao pripadnike plemena. Islamisti poručuju muslimanu: ti pripadaš nama, Zapad te nikada neće prihvatiti. Krajnja desnica mu odgovara: tačno, nikada te nećemo prihvatiti. Teško je smisliti bolji sistem za proizvodnju ekstremista. Masovne deportacije, zabrane vjerske odjeće i ideje o segregaciji nisu odbrana liberalne Evrope. One su negacija svega onoga što bi liberalnu Evropu trebalo razlikovati od društava iz kojih su mnogi migranti pobjegli. Država koja određuje šta žena smije obući nije posebno liberalnija ako zabrani hidžab nego ako ga naredi. Odbiti lažni izbor Evropski liberali zato moraju odbiti lažni izbor koji im se servira: ili zatvaranje očiju pred islamizmom ili podrška antiislamskoj desnici. Postoji treći put, i zapravo nije naročito komplikovan. Zakon mora važiti jednako za sve. Prijetnja nasiljem mora biti kažnjena bez obzira dolazi li od islamiste, neonaciste ili bilo koga trećeg. Prisilni brak je prisila, bez obzira na kulturnu tradiciju. Antisemitizam je antisemitizam, čak i kada se krije iza geopolitike. Homofobija ne postaje progresivna zato što dolazi iz manjinske zajednice. Ali isto tako čovjek mora imati pravo biti musliman, graditi džamiju, nositi maramu, vjerovati da je Kur'an Božija riječ i živjeti konzervativno sve dok to ne pokušava silom nametnuti drugima. To se nekada zvalo liberalizam. Najbolji lijek protiv islamizma nije zabrana islama nego društvo u kojem musliman može slobodno prestati biti musliman, postati liberal, ateista, homoseksualac, konzervativac ili šta god poželi, a da mu ni imam ni država ne određuju život. Evropa je već gledala slične moralne panike. Katolici su nekada opisivani kao agenti pape. Jevreji kao narod nesposoban za asimilaciju. Irci kao primitivci. Karipski doseljenici kao prijetnja britanskom načinu života. Svaki put je postojalo uvjerenje da će upravo ta grupa biti ona koja se „nikada neće uklopiti“. Uglavnom su se uklopili. I evropski muslimani se već uklapaju, samo sporije i neujednačeno, kako integracija gotovo uvijek izgleda u stvarnom svijetu. Evropu zato neće osvojiti šest posto muslimana. Mnogo je realnija opasnost da će je politički otrovati dvije međusobno zavisne manjine: islamisti koji žele uvjeriti muslimane da nikada neće pripadati Evropi i krajnja desnica koja im svakodnevno potvrđuje upravo tu poruku. Između njih nalazi se ogromna većina ljudi koja želi prilično dosadne stvari: posao, sigurnost, porodicu, mir i pravo da živi kako želi. Liberalna demokratija opstaje upravo tako što toj većini dopušta da ostane dosadna.