Dodik: Godišnjica egzodusa Srba iz Srbobrana nije samo datum već teška izbjeglička sudbina hiljada ljudi
Godišnjica egzodusa oko 9.000 Srba iz Donjeg Vakufa, nekada Srbobrana, i okolnih mjesta jedan je od najtežih i najbolnijih trenutaka našeg naroda sa ovog područja koji uvijek otvara stare rane, ali i podsjeća na njihovu snagu da, uprkos svemu, nastave život dalje, istakao je predsjednik Milorad Dodik.
- Niko ko nije bio dio izbjegličke kolone ne može u potpunosti razumjeti težinu trenutka kada čovjek shvati da više ne može ostati na svom kućnom pragu. Sudionici izbjegličkih kolona i dan danas vrijeme dijele na 'prije' i 'poslije' egzodusa, jer to nije obična kolona, već kolona majki i očeva, djece i staraca, porodica koje su preko noći morale ostaviti ono što se ne može ponijeti sa sobom - svoje domove, ognjišta i grobove predaka - izjavio je Dodik za Srnu povodom 31 godine od egzodusa srpskog naroda iz Srbobrana i stradanja srpskih civila koje će biti obilježeno sutra u manastiru Glogovac kod Šipova. Dodik je rekao da su iza tih ljudi ostajala vrata doma koja su posljednji put zaključali, kapija na dvorištu koju su posljednji put zatvorili, ulice kojima su posljednji put prošli, crkve, grobovi, a ispred njih je bilo samo jedno - neizvjesnost i put u nepoznato. - Zato danas ne može se govoriti o datumu, jer godišnjica egzodusa nije samo datum, to je sudbina hiljada ljudi koja ih prati cijeli život i sa kojom nauče da žive, jer su nedužni morali da odu sa kućnog praga. Uprkos toj patnji, ti ljudi nastavili su život dostojanstveno i snažno ne zaboravljajući nikada na težinu posljednjeg koraka kojim su napustili kućni prag, na jačinu zvuka posljednjeg zatvaranja kapije vjekovnog ognjišta, na zadnji prolazak ulicom svog djetinjstva... - rekao je Dodik. On je naglasio da sjećanje na Srbobran i 31 godinu kasnije boli isto kao i prvog dana. - Ti ljudi otišli su u izbjegličkoj koloni pred najezdom muslimansko-hrvatskih jedinica, napustivši toplinu svoga doma i noseći sa sobom samo uspomene i prtljag pun nade da će se jednom vratiti tamo gdje im je srce ostalo - rekao je Dodik. To je trenutak, istakao je, kada se čovjek suoči sa potpunom prazninom, kada shvati da je ponio samo sebe, dok je sve što je imao, materijalno i nematerijalno, ostalo neprijatelju, vremenu i sjećanju. - Odlazak u nepoznato, ne svojom voljom, trenutak je kada ti se nasilno oduzme prošlost, kada cijeli dotadašnji život nosiš samo u sjećanju, a budućnost ti se čini kao hladan i prazan hodnik do nekog novog grada i novog doma. Ta duga, izbjeglička kolona iz Srbobrana, u kojoj je svako bio sa svojim mislima, stigla je do Gradiške koja im je u tim teškim danima širom otvorila vrata. Mnogi su tu i ostali, a neki su išli dalje i svoje novo utočište i novi dom našli u drugim gradovima i opštinama Republike Srpske, Srbije ili negdje u svijetu, ali Srbobran i dalje živi u njima - naveo je Dodik. Dodik je naglasio da sve Srbe iz Srbobrana to sjećanje drži ponosnim, dostojanstvenim i uspravnim što potvrđuje i njihovo redovno okupljanje na veliki pravoslavni praznik Veliku Gospojinu, slavu njihovog hrama, te na taj način čuvaju vezu sa svojim gradom. - U proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu veliki broj našeg naroda preživio je egzoduse i etnička čišćenja. Zlikovci su im posijekli korijenje, ali nisu uspjeli da nas iskorijene, da nas unište i izbrišu naše bitisanje. Iako je bolan ratni period iza nas, sagrađen je novi dom i započet novi život među svojim narodom u svojoj Republici Srpskoj. Ali ono što nikada ne smijemo sebi dozvoliti jeste da vrijeme izbriše ono što se dogodilo zbog istine i zbog onih koji su prošli put izbjeglištva. To je bol koja ne prestaje, jer možete promijeniti mjesta na kojima živite, možete izgraditi nove kuće, početi nove živote, ali čovjek svoje ognjište nosi u sebi. I zato danas Srbobran nije ime jednog mjesta, već uspomena, rana i dio života hiljada ljudi koji su morali otići - naglasio je Dodik. On je rekao da je obaveza svih nas da pamtimo, da prenosimo svojim potomcima odakle su njihovi roditelji i djedovi krenuli, da znaju šta znači izgubiti dom i da nikada ne zaborave svoje korijene. Dodik je naglasio da sjećanje na egzodus srbobranskih Srba i te tužne dane ne može proći a da se ne sjetimo i nekažnjenog zločina u Bravnicama kod Јajca, u kojem su pripadnici hrvatske vojske 13. septembra 1995. godine u napadu na izbjegličku kolonu koja se kretala prema Banjaluci ubili 81 srpskog civila, među kojima je osmoro djece mlađe od 12 godina, a jedno je čak imalo samo dvije godine. - Tuga za svojim domom je ogromna, ali živ čovjek će nastaviti dalje i boriti se i zato je ovaj zločin mnogo veća rana, koja nikada neće i ne može da zaraste. Napad na izbjegličku kolonu samo potvrđuje o kakvim monstrumima je riječ. To su njeljudi spremni da napadnu goloruki narod, civile, majke sa djecom u naručju, starce. I što je najtužnije za ovaj zločin nikada niko nije odgovarao - naglasio je Dodik. Zato, poručio je, nikada više sebi ne smijemo dozvoliti zaborav, jer je to najmanje što možemo učiniti za naše žrtve i svaki dan je dan kada se moramo sjećati onih koji su stradali, koji su prognani, koji su nestali... - Njima dugujemo poštovanje, istinu i sjećanje, koje treba da bude opomena da nijedno dijete više ne smije koračati u izbjegličkoj koloni, da nijedna majka više ne treba da strepi za svoju djecu pred zlikovcima, da nijedan čovjek ne treba nasilno da napušta svoj dom sa strahom u srcu. Zato danas stojimo uspravne glave, ponosno i dostojanstveno da bismo pamtili i sačuvali istinu, jer narod koji zaboravi svoje žrtve izgubio je dio sebe, a narod koji pamti čuva svoje dostojanstvo i svoju Republiku Srpsku, koja je jedini garant našeg opstanka na ovim prostorima - zaključio je Dodik.
IZVOR: lat.rtrs.tv