Glumica Daria Lorenci Flatz za “Dnevni avaz”: Ogolila sam dušu u monodrami 'Ja, glumica'
Autobiografska predstava nastala je iz potrebe da zaokružim 25 godina glumačkog rada, a premijeru sam vezala za svoj 50. rođendan, kazala je
Sarajevo je grad njenog odrastanja, Zagreb mjesto u kojem je izgradila porodičan život i karijeru, a pozornica prostor na kojem je, nakon četvrt stoljeća glumačkog rada, odlučila podvući crtu. Daria Lorenci Flatz u autorskoj monodrami „Ja, glumica“ prolazi kroz uloge koje je igrala, ali i kroz različite „maske“ koje je tokom života nosila. Predstava je istovremeno vrlo lična, duhovita, razigrana i ogoljena. Ideju je godinama zapisivala u obliku crtica, slika i dojmova, a onda je odlučila da je poveže sa svojim 50. rođendanom. Premijeru je tako pretvorila u svojevrsnu proslavu, uz publiku koja je dobila balone i pištaljke i zadatak da joj otpjeva „sretan rođendan“. Uoči sarajevskog gostovanja razgovarali smo s Darijom o nastanku predstave, izazovima monodrame, granici između privatnog i umjetničkog, povratku u grad iz kog je potekla, ali i o porodici, poslu i tome šta joj još preostaje da ostvari. „Podvlačim crtu“ Kako je nastala predstava „Ja, glumica“ i kada ste shvatili da upravo ovu priču želite iznijeti pred publiku? – Napišeš neke dijelove, provučeš nešto kroz neki lik koji igraš, a ja u posljednje vrijeme dosta radim i Instagram. Baš mi je došla želja da stvarno napišem neku cjelinu koja bi bila nešto što želim reći u kompletu. Tako sam sigurno jedno dvije godine pomalo stavljala na papir ideje, crtice, slike, dojmove, baš crtice. Onda se bližio moj 50. rođendan i predstava tako počinje. Htjela sam to proslaviti, nisam znala kako, i onda mi je sinulo: „Pa, ja ću napraviti premijeru na svoj 50. rođendan.“ I stvarno sam to na kraju tako napravila. Bilo je lijepo što su svi dobili balone, svi su dobili pištaljke i dobili su zadatak da mi pjevaju „sretan rođendan“, jer predstava počinje time da želim ispuniti svoje želje na svoj 50. rođendan. A moja najveća želja je da dobijem puno pažnje, da sam glavna i da igram, jer sam egzibicionist i egocentrik. U kojoj mjeri je monodrama „Ja, glumica“ autobiografska? – Skroz je autobiografska. Ja kroz predstavu, zapravo, podvlačim crtu i na neki način pokušavam doći do sadašnjeg trenutka. Prolazim kroz sva lica koja sam u životu igrala, kroz sve uloge koje su me obilježile i zašto su sve te maske i uloge bile potrebne. To radim tako da izvođački dotaknem sve vrste i žanrove koje sam igrala u životu. Zato puno plešem, radim akrobacije, zabavljam publiku, pa je rastužim. Spojila sam te dvije stvari – da se pokaže neko glumačko umijeće, zato se predstava i zove „Ja, glumica“, ali i da se pokaže šta sve igram u životu, i šta je sve u privatnom životu bilo potrebno proći na tom putu. Naslov „Ja, glumica“ zvuči kao predstavljanje profesije, ali i kao svojevrsno pitanje identiteta. Jeste li u predstavi dovoljno i potpuno opisali ko je Daria? – Ima toga jako puno. Tako da mislim da jesam. Jedan prijatelj mi je rekao: „Bome, niko se nije ovako razgaćio“. Ne doslovno, nego figurativno. Jako, jako je to ogoljeno u smislu intime, duše i svega. Glumci obično najviše štite privatnost. Vi ste je u ovoj predstavi ipak prikazali. Zašto? – Nama su tekstovi koje dobijemo i lice koje dobijemo na neki način okvir koji te zaštiti da bi ti, zapravo, mogao dati svoju nutrinu. Ne bi trebala naša tema, tema bilo koga, zapravo biti to naše privatno. Jer mi dajemo neki najdublji dio sebe, a taj najdublji dio sebe nije trivijalnost – s kim sam spavala, šta sam jela i koliko sam puta piškila. Ali naprosto je tako. S obzirom na to da te ljudi gledaju, oni žele i taj dio znati. Kada sam bila mlađa, to mi se nije sviđalo i bila sam jako stroga prema tome. Onda sam s vremenom shvatila: ako nešto ljude zanima, a meni to nije toliki problem, zašto ne i to komunicirati? Uostalom, gledaš kako cijeli taj svijet i industrija vani izgledaju. I najveći ipak daju neki dio svog života, otvore prozor, bar malo. Umjetnički čin Predstava Vam omogućava da to uradite na umjetnički način? – Čini mi se da je predstava upravo jedna forma u kojoj možeš na umjetnički način iskoristiti elemente svog života, da ljudima daš i taj dio, ali da to i dalje bude umjetnički čin. Koliko je bilo zahtjevno cijelu predstavu nositi sam, bez kolega s kojima biste podijelili scenu i energiju? – To je baš disciplina za sebe. Monodrama je izazovna zato što, u smislu ritma i pažnje, vi nemate nijedan kontrapunkt u drugoj osobi. Nemate klackalicu, jer je gluma uvijek stvar suigre. Vi ste na jednoj klackalici koju zajedno gradite i igrate se. Ali to može i odmoći ako s kolegom niste u dobrom odnosu i nema sinkronizacije. U principu je lijepo raditi s kolegama i ja uživam raditi. Kazalište je mnoštvo, a kada je jedna osoba na sceni, stvarno izostaje taj dio magije. Ipak, mislim da je dobro da svako prođe kroz to, jer tako ovladaš nekim drugim prostorima – znanjem o sebi, o publici, o ritmu, energiji, pažnji, kako to voditi. Jako je zanimljivo, ali pritisak je drukčiji. Meni je puno teže biti sama na sceni nego kada sam s kolegom. Kada je najteže – prije predstave ili kada izađete na scenu? – Grozno je prije predstave. Stvarno si sam sa sobom. Kada vas je dvoje u garderobi, jedan će nešto reći, pa nekako... „Ajde, čovječe, nisi sam, idemo zajedno, nekako ćemo.“ Ovo je baš ono – sam si i to je jako teško prije predstave. Kad krene predstava, onda je drugačije. Kada se potpuno opustite? – Kada osjetim da su me prihvatili. A to se skoro odmah osjeti. Ima publike koja je jako teška, koja te gleda kao: „Šta je ovo?“ Može biti zbunjujuće. Nije jasno: je li sad to predstava, jesam li sad ja, je li to lik, šta ova žena radi, šta mi to gledamo? Kada se suočiš s nekim očekivanjima, to može biti izazov. Vrlo rijetko mi se to desilo, ali imala sam možda jednu-dvije izvedbe gdje sam osjetila taj upitnik, gdje ljudi možda nisu navikli na takvu formu. Navikli su da glumac dođe pa je jasno – tu je stol, oni su ušli, oni su ta lica – ili je čisti stand-up. A ovo je nešto između. I šta radite u tim situacijama? – Ništa. Idem dok ne probijem. Radim svoje dok ne probijem. Onda dolaze i smiješni dijelovi u kojima se publika prepozna, i onda se raskrave, pa to ide. Ali to baš zapamtim. Tako da se uvijek toga bojim. Bojim se tog izlaska, bojim se dok ne probijem taj led, dok ne uspostavim odnos s njima. Jer kada imaš partnera, uspostavljaš odnos s partnerom. A ovdje je zapravo moj partner publika. A to su ljudi od kojih ne znam šta mogu očekivati. Izazov mi je i kada su mi poznati ljudi u publici. Ogroman. Jer puno komuniciram s publikom i gledam je. Ne možeš se praviti da to nije tvoj prijatelj, tata ili dijete. Ili neka poznata osoba koju gledaš na televiziji. Jesu li Vam bliski ljudi i najbolji kritičari? – Jesu. Uglavnom me možda i previše podrže i hvale, pa im onda ne vjerujem ništa. Moja djeca će mi uvijek reći: „Ti si najbolja“. A ja onda: „Dobro, naravno da sam vam najbolja kad sam mama“. To je više roditeljski kompliment. Ali imam bliskih kolega koji mi mogu reći kritiku i koju mogu primiti od njih, zato što im potpuno vjerujem i znam da je stvarno iz najbolje namjere. Takve kolege najviše volim, zapravo. Jer tu najviše popraviš stvari ako nešto postoji. Sarajevo poseban izazov Sarajevo je grad Vašeg odrastanja i važan dio Vaše životne priče. Kako je vratiti se ovdje s autobiografskom predstavom? – Sigurno će mi biti izazovnije. Samo da vidim neke ljude koje nisam dugo vidjela na jednom mjestu uvijek je emotivni izazov. To nisu obični susreti. To naprosto nosi neku svoju historiju, neku nostalgiju i emotivnost. Posebno kada prepoznaš te ljude u publici. To je izazov, jer ti moraš igrati nešto, a tebi se unutra dešava nešto skroz drugo. Danas imate identitet koji je vezan i za Zagreb, gdje živite skoro 30 godina. Kako doživljavate činjenicu da ste tamo Sarajka, a ovdje Vas doživljavaju kao Zagrepčanku? – Ima i ljudi koji ne znaju da sam iz Sarajeva. Ima ljudi koji se iznenade: „Joj, pa imaš skroz i dalje naglasak.“ Ja kažem: „Pa, kada dođem ovdje, onda ga vratim.“ Kada dođem u Zagreb, opet nekako napustim taj svoj naglasak. Ima puno ljudi koji ne znaju odakle sam. Misle da sam Dalmatinka ili Slavonka. Dobro, sada igram „Tekuće“, pa sada već svi znaju. I tamo igram Bosanku, pa onda nekako povežu. Ali kako živim u Zagrebu već 30 godina, tamo sam zapravo stvorila neki identitet i govor, neki novi identitet i govor osobe koja je došla. Ja uvijek kažem, svi koji smo stvarali nove živote i identitete, mi smo kao neka zasebna narodnost, nacija, neki entitet za sebe. Jer kada sretneš ljude koji žive, recimo, u Americi, već vidiš da isto imaju to. Više nikad nisu od tamo, jer je prošlo dovoljno godina da ljudi provedu negdje drugo. Nisu, naravno, nikad ni iz ovog drugog mjesta. Dešava se taj neki čudni znak prepoznavanja. Šta biste željeli da publika, osim aplauza, ponese iz sale poslije Vaše predstave? – Baš sam nekidan gledala „Galeba“ i stvarno me oduševio ovdje u Sarajevu. Jutros sam Erminu Bravi pisala poruku i baš sam bila nadahnuta, zato što su me oni nadahnuli. Nadahnulo me ono što sam vidjela u „Galebu“. A to sve što sam vidjela u „Galebu“ je, naravno, nešto što bih voljela da ljudi vide i kada gledaju moju predstavu. Malo mi je sada previše laskavo da to kažem za sebe, ali to je nešto što, pošto ja idem u pozorište, volim ljudima dati. „Galeb“ je predstava koju doživiš, a to je stvarno ljudskost, toplina, lakoća, kreativnost, mašta, zajedništvo. I opet sam na kraju poruke rekla: „I opet na kraju ljudskost.“ To je, ja mislim, ne znam... Ja idem u pozorište po to. Tako da bih voljela da ljudi iz moje predstave odlaze s takvim osjećajem. Ranije ste govorili da Vam je drago što suprug nije iz Vaše branše i da zahvaljujući tome lakše balansirate posao i porodičan život. Da li to i dalje tako gledate? – Ključ je da imate dobrog partnera. To je sigurno ključ da možete tako puno raditi i da obitelj može biti stabilna. Znači, kada mi ne bismo bili oboje dobri roditelji, niko od nas ne bi mogao letjeti u svom pravcu kada treba. Tako da mislim da je to ključ. Djeca su odrasla, tako da se meni stvarno jedan ogroman prostor i vrijeme otvorio u posljednjih par godina. I to je super. Ali to zaslužiš ako se jako puno daš u nekih tih prvih deset godina, što mislim da smo mi oboje obavili. To se gradilo u nekom našem zajedništvu. Znalo se kada ja trebam biti više, kada treba on više. Svi imaju svoje vrijeme. Ja nikada nisam prestala raditi, ali sam radila jako malo kada su oni bili mali. Radila sam tek toliko da mi profesija ne umre, da ne nestanem. Radila sam samo ono što je nužno. Imala sam velike pauze između projekata. Bila sam puno doma, pa bih onda malo izletjela. I onda se to u korist posla mijenjalo. Sada sam najviše na poslu, a najmanje doma. Napravila sam više nego što sam sanjala Kada pogledate sve što ste do sada ostvarili kao glumica, majka, supruga i općenito u životu – postoji li još neki san djevojčice Darije koja je krenula iz Sarajeva, a koji niste ostvarili? – Stvarno mislim da sam sve ispunila. Ja sada samo mislim da u životu koji je ostao, ne znamo nikada koliko ga je ostalo, trebam početi usporavati malo i ubirati plodove. Napravila sam više nego što sam sanjala.
IZVOR: avaz.ba