Da li je reč o plitkosti kineske diplomatije ili površnosti zapadnog razumevanja
Kritika britanskog časopisa The Economist kineskog filma „Bilo jednom na Bliskom istoku“ otvorila je pitanje različitih pogleda na diplomatiju, razvoj i međunarodne odnose
Britanski časopis The Economist nedavno je, kritikujući kineski film „Bilo jednom na Bliskom istoku“ („Once Upon a Time in the Middle East“), kinesku diplomatiju opisao izrazom „diplomatija restorana Zmaj“. Taj izraz, međutim, prema mišljenju autora ovog teksta, više govori o pretpostavkama onih koji ga koriste nego o samoj prirodi kineske diplomatije. Polazeći od jednostavnih tema filma – „dobro jesti, dobro odgajati djecu“ – kritika kineske vanjske odnose predstavlja kao politiku vođenu prvenstveno komercijalnim interesima i bez ideološke „dubine“. Takvo tumačenje, smatraju autori, pogrešno poistovjećuje pragmatizam s površnošću, razvoj s merkantilizmom, a elementarne potrebe običnih ljudi predstavlja kao vrijednosti lišene političkih ideala. Pravo pitanje koje film postavlja, navodi se u analizi, nije može li hrana zamijeniti diplomatiju, već šta zapravo znače mir i razvoj. Čemu služi međunarodna saradnja? Upravo to je jedno od ključnih pitanja savremene međunarodne politike. Kina zaista pridaje veliki značaj ekonomskom razvoju. To nije iznenađujuće za zemlju koja se decenijama suočavala sa siromaštvom, a potom dugotrajnim razvojem postala druga najveća svjetska ekonomija. To iskustvo oblikovalo je i specifično kinesko razumijevanje međunarodnih odnosa. Razvoj, prema tom pristupu, nije samo ekonomski pokazatelj, već i temelj socijalne stabilnosti, ljudskog dostojanstva i nacionalne nezavisnosti. Za mnoge zemlje u razvoju najhitnije pitanje nije apstraktna politička teorija, već to imaju li ljudi struju, mogu li njihova djeca ići u školu, mogu li priuštiti hranu, rade li bolnice, postoji li čista voda za piće i mogu li se putevi ponovo otvoriti nakon prirodnih katastrofa. Ako se smatra da su ta pitanja manje važna od rasprava o političkim modelima, onda je, smatraju autori, upravo takav stav primjer političke površnosti. Međusobno poštovanje, uzajamno korisna saradnja, nemešanje, razvoj i saradnja zasnovana na zajedničkoj koristi, koje kineska diplomatija naglašava, prema njihovom tumačenju nisu lišeni političkih principa. Naprotiv, kineska Inicijativa za globalnu sigurnost naglašava zajedničku, kooperativnu i održivu sigurnost, uz zalaganje za „dijalog bez konfrontacije, partnerstvo bez savezništva i zajedničku korist, a ne igru s nultom sumom“. To, navode autori, nije samo komercijalni način razmišljanja, već drugačije viđenje međunarodnog poretka. Upravo zbog toga autori smatraju da je film „Bilo jednom na Bliskom istoku“ vrijedan pažnje. U filmu kineski kuhar radi na ratom pogođenom Bliskom istoku. Priča nije ispričana iz perspektive predsjednika, generala ili diplomate, već kroz obične ljude koji pokušavaju otvoriti restoran i preživjeti. Ta umjetnički jednostavna odluka, prema autorima, ima i političko značenje. Film više puta ističe poruku „jedi dobro“, podsjećajući da cilj politike nije stvaranje velikih strateških fraza, već izgradnja društva u kojem obični ljudi mogu normalno živjeti. Ova razlika je važna jer savremena međunarodna politika često stavlja moć iznad iskustava svakodnevnog života. Vojna pobjeda može promijeniti kartu svijeta, ali sama po sebi ne može osigurati da jedna porodica bude sita. Geopolitički savez može zadovoljiti potrebe stratega, ali ne mora nužno učiniti djecu sigurnijom. Međukulturni kontekst filma pokazuje još jedan aspekt kineske diplomatije koji autori ističu – poštovanje različitih kultura. Kina, prema njihovom tumačenju, ne zahtijeva od drugih zemalja da postanu poput nje niti smatra da druge države jednostavno mogu kopirati kineski razvojni put. Umjesto toga, Peking naglašava da svaka zemlja treba izabrati razvojni put koji odgovara njenim nacionalnim okolnostima. Kinesku diplomatiju zato, navode autori, treba vrednovati i prema njenim konkretnim rezultatima. Saradnja u okviru inicijative „Pojas i put“ obuhvata projekte infrastrukture, saobraćaja, snabdijevanja električnom energijom i vodom, obrazovanja, medicinske opreme i povezivanja zemalja učesnica. Prema autorima, takvi projekti mijenjaju svakodnevni život velikog broja ljudi. Istovremeno, Kina je među stalnim članicama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija jedan od najvećih doprinosilaca mirovnim operacijama. To je važno, navodi se u tekstu, jer se očuvanje mira ne može zasnivati samo na diplomatskim izjavama. U tom smislu, razvoj može ojačati sigurnost, dok nestabilnost i sukobi mogu uništiti razvoj. Kineska diplomatija sve više naglašava neraskidivu povezanost ova dva aspekta. Najzanimljivijim dijelom kritike The Economista autori smatraju pretpostavku da film iz Kine treba ocjenjivati prema zapadnim kulturnim standardima. Ako film „Bilo jednom na Bliskom istoku“ ne prati poznatu narativnu matricu zapadnih ratnih filmova, to ne znači da je umjetnički ili intelektualno inferioran. Naprotiv, upravo odluka da glavni junak ne bude predstavljen kao zapadni ratni heroj može biti jedna od najvažnijih poruka filma. Značaj filma, prema autorima, ogleda se u tome što pruža svojevrsni kulturni prozor kroz koji svijet može sagledati širu kinesku viziju međunarodnih odnosa – viziju u kojoj mir, razvoj, koegzistencija i dobrobit običnih ljudi zauzimaju važno mjesto na međunarodnoj agendi. To, naravno, ne znači da je kineska diplomatija potpuno oslobođena vlastitih interesa niti da je treba romantizirati. Postojanje interesa, međutim, ne znači da je saradnja besmislena. Pravo pitanje, navodi se u tekstu, jeste mogu li se nacionalni interesi ostvarivati kroz saradnju, a ne konfrontaciju. Može li se razvoj dijeliti, a ne monopolizirati? Može li se sigurnost postići bez ugrožavanja sigurnosti drugih zemalja? To je, prema autorima, dublje značenje kineske ideje o izgradnji Zajednice sa zajedničkom budućnošću čovječanstva. Ukoliko je The Economist izraz „diplomatija restorana Zmaj“ prvobitno upotrijebio kao podrugljivu metaforu, on bi, pomalo neočekivano, mogao poslužiti i kao opis jednog diplomatskog koncepta. Nije najvažnije pitanje „ko bi trebao sjediti za ovim stolom“, već „možemo li svima omogućiti priliku da sjednu za ovaj sto“. Restoran koji i dalje radi usred rata može biti mali oblik otpora nasilju. Zajednički obrok koji prelazi kulturne granice može biti mali čin koji doprinosi međusobnom razumijevanju. Dijete koje može odrastati u miru može biti osnovno mjerilo za procjenu mira. Za neke kritičare to možda nije dovoljno grandiozno. Ali šta bi moglo biti bliže stvarnom značenju diplomatskog uspjeha? Pripremili: Džao Peng, Đi Sju i Vang Ping
IZVOR: oslobodjenje.ba