Izraelka povukla paralelu sa Srbijom nakon smrti Ratka Mladića
Dahlia Scheindlin iz Tel Aviva analizirala je reakcije u Srbiji nakon Mladićeve smrti i upozorila na posljedice poricanja zločina i odbijanja suočavanja s prošlošću
Reakcije u Srbiji nakon smrti Ratka Mladića navele su izraelsku novinarku i analitičarku Dahliju Scheindlin da povuče paralelu između odnosa prema ratnim zločinima na Balkanu i onoga što bi se, prema njenom mišljenju, u budućnosti moglo dogoditi u Izraelu nakon rata u Gazi. U autorskom tekstu iz Tel Aviva postavila je pitanje kakve posljedice društvo može imati ako odbija priznati zločine počinjene u njegovo ime. Scheindlin piše da su reakcije u Srbiji nakon Mladićeve smrti 27. augusta izazvale zaprepaštenje širom svijeta. Podsjetila je da je nekadašnji komandant Vojske Republike Srpske 2017. godine pred međunarodnim tribunalom osuđen za genocid i druge ratne zločine zbog zločina nad Bošnjacima tokom rata u Bosni i Hercegovini. Prema njenom opisu, Mladić je u Srbiji ispraćen kao heroj, zastave su spuštane na pola koplja, dok su ga tvrdolinijaški političari u Beogradu i predstavnici bosanskih Srba veličali. Na snimcima su se mogli vidjeti i građani okupljeni oko improvizovanih spomen-obilježja. Dok je iz Tel Aviva pratila takve prizore, Scheindlin navodi da nije osjećala iznenađenje. "Dok sam iz Tel Aviva gledala te prizore, nisam osjećala iznenađenje, već jezivu poznatost", napisala je, dodajući da joj je reakcija u Srbiji djelovala poput "duha izraelske budućnosti". Postavila je pitanje hoće li Izraelci za 30 godina veličati Benjamina Netanyahua kao heroja koji ih je branio, kao i kakav će odnos imati prema Yoavu Gallantu, ministru odbrane tokom prve godine rata u Gazi. Scheindlin podsjeća da se obojica suočavaju s optužbama pred Međunarodnim krivičnim sudom. Reakcije žrtava ratova u bivšoj Jugoslaviji, kako navodi, dovele su je do još jednog zaključka – da Mladićeva smrt sama po sebi ne donosi mir niti može zaliječiti posljedice počinjenih zločina. Direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić, koji je i sam preživio genocid, nakon Mladićeve smrti napisao je da je pokušao izgraditi bolji život ne čekajući njegovu smrt. Govorio je o vremenu provedenom sa svojim kćerkama i poručio da njegova djeca neće odrastati "u istim sjenama" u kojima je on odrastao. Scheindlin se osvrnula i na reakciju kosovskog albanskog intelektualca Vetona Surroija. Podsjetila je na dešavanja na Kosovu tokom devedesetih, uključujući vojnu upravu, napade i masovna protjerivanja, koji su okončani nakon NATO-ove zračne kampanje 1999. godine i povlačenja Jugoslavije, kojom je dominirala Srbija, s Kosova. Surroi je podsjetio na poznatu fotografiju na kojoj Mladić miluje bosanskog dječaka po glavi, dok je, kako navodi, praktično u isto vrijeme izdavao naređenja nakon kojih će dječakov otac biti ubijen zajedno s još 8.000 ljudi. Podsjetio je i da su srbijanske vlasti godinama štitile Mladića i njegovog političkog saveznika Radovana Karadžića od međunarodne pravde. Karadžić je kasnije također osuđen za genocid i druge zločine. "Njegovo tijelo možda jeste položeno u kovčeg, ali general Mladić nastavlja živjeti", zaključio je Surroi. Scheindlin iz toga izvodi zaključak da ljudi možda nikada neće potpuno prestati veličati nacionalističke zločince, dok se žrtve možda nikada neće osloboditi trauma. Istovremeno podsjeća da međunarodna zajednica na Balkanu nije čekala da sukobljene strane ponovo počnu vjerovati jedna drugoj prije nego što je 1995. godine Bosni i Hercegovini nametnut mirovni sporazum. U izraelsko-palestinskom kontekstu smatra da prestanak rata, okupacije i ubijanja ne bi trebao čekati obnovu međusobnog povjerenja. Scheindlin ipak ukazuje i na postojanje drugačijih glasova u Srbiji, naglašavajući da nijedno društvo nije homogeno. Kao jedan od primjera navela je osnivačicu i predsjednicu Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonju Biserko, koja je još tokom devedesetih javno osuđivala zločine u Srebrenici i drugim mjestima. Biserko je tada tvrdila da su srbijanski mediji pripremili javnost da tolerira genocid u ime srpskog nacionalizma, a nastavila je javno kritikovati odnos prema Mladiću i nakon njegove smrti. U saopćenju njene organizacije navodi se da se Srbija nikada nije istinski suočila s porazom politika koje su dovele do ratova devedesetih niti s njihovim posljedicama. Umjesto kritičkog preispitivanja, prema tom stavu, značajan dio društva nastavlja prihvatati narativ u kojem su ratovi predstavljeni kao historijska nepravda prema Srbima. Posebno zabrinjavajućim ocijenjeno je to što takav narativ ima odjeka i među dijelom mlađe generacije koja sebe vidi kao nosioca demokratskih promjena. Biserko smatra da demokratizacija zahtijeva više od promjene vlasti i da je potreban raskid s ideologijom koja je opravdavala rat, teritorijalno širenje i nasilje u ime srpske nacije. "Promjena može doći samo pojavom novih političkih i društvenih elita koje će biti spremne otvoriti prostor za drugačije čitanje prošlosti", kazala je Biserko, dodajući da je takav proces važan i za drugačije definiranje budućnosti Srbije. Scheindlin navodi i primjer iz jula ove godine, kada su mladi u Novom Sadu cijepali plakate kojima se odavala počast Mladiću. Prema izvještajima, plakate je širom grada postavila tvrdolinijaška nacionalistička stranka uoči Međunarodnog dana sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine. Mladi koji su uklanjali plakate snimali su se uz poruke "Zločinac, a ne heroj!" i "Srbi nisu genocidan narod". Nakon Mladićeve smrti jedan korisnik iz Srbije napisao je da veliki broj građana već godinama osuđuje Mladića iako nisu većina, naglašavajući da su ti ljudi glasni i jasni kada govore o ratnim zločinima i Srebrenici. Scheindlin piše da je, kao Izraelku koja osuđuje izraelske zločine u Gazi, ohrabruje postojanje ljudi koji su spremni suočiti se sa zločinima vlastite zemlje, kao i postojanje partnera u Palestini. "Potrebni smo jedni drugima", napisala je. U završnom dijelu teksta Scheindlin se poziva na zaključke historičara Christophera Browninga i Hannah Arendt prema kojima se svako, pod odgovarajućim okolnostima, može pretvoriti u počinioca zločina. Navodi da činjenica da je neko ranije bio žrtva ne predstavlja zaštitu od mogućnosti da kasnije postane počinilac, posebno kada se vlastito nasilje opravdava kao samoodbrana. Scheindlin potom opisuje kako su se u srbijanskoj javnosti tokom devedesetih spajale stvarne i mitske historijske traume, od tvrdnji o položaju Srba na Kosovu, preko sjećanja na ustaške zločine tokom Drugog svjetskog rata do Kosovske bitke iz 1389. godine. Takav osjećaj egzistencijalne prijetnje, piše, koristili su lideri gladni moći, dok su nacionalističke teme prožimale kulturu, od turbo-folk muzike do akademskih radova. Na kraju postavlja pitanje koje, prema njenom mišljenju, ne bi trebalo biti ograničeno samo na Srbiju ili Izrael, već bi ga sebi trebala postaviti sva društva: kako prepoznati zločinca koji djeluje u ime vlastitog naroda i njegove djece kako bi legitimirao zločine protiv drugih, te kako prepoznati da je društvo iskorišteno i šta učiniti da se takvi zločini zaustave.
IZVOR: oslobodjenje.ba