Smrt ratnog zločinca Ratka Mladića: Novosti, Danas i Tešanjka
Novinarstvo ima spremnu ambalažu i za smrt ratnog zločinca. Datum rođenja. Čin. Funkcija. Optužnica. Hapšenje. Presuda. Smrt. Ako su činjenice tačne, zarez na mjestu, a naslov dovoljno sterilan da nikoga pretjerano ne uznemiri — posao je obavljen.
Ratko Mladić može u arhivu. Redakcija može na sljedeću vijest.Samo, biografija nije refleksija.To je smrtovnica sa hiperlinkovima. Upravo je to zasmetalo Ines Sabalić, hrvatskoj novinarki, dugogodišnjoj briselskoj dopisnici i poznavateljici evropske politike, kada je pročitala prvu, kratku i faktografski korektnu vijest Novosti o smrti čovjeka pravosnažno osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina.Sve je u toj vijesti bilo tačno.I gotovo ništa nije bilo rečeno.Kao da je redakcija ispunila neugodnu administrativnu obavezu: evo, napisali smo da je bio ratni zločinac, naveli smo Srebrenicu i Sarajevo, jesmo li sada završili?Uz tekst je stajala i povezana vijest o nekažnjenim zločinima počinjenim tokom Oluje. Možda je to bila rutinska urednička preporuka. Čitaocu je ipak mogla djelovati kao poravnavanje.I o tim zločinima treba pisati. Počinioce treba pronaći i procesuirati. Ali žrtve nisu utezi na novinarskoj vagi. Jedan zločin ne služi za balansiranje drugog. Mrtvi nisu trgovačka roba kojom ćemo poravnati nacionalne račune prije zaključenja izdanja.Ines je očekivala nešto naizgled skromno: da neko u redakciji iz sebe izvuče vlastitu misao. Kad Novosti zaborave biti Novosti Važno je objasniti zašto je to očekivala baš od Novosti.Nije riječ o novinama koje su godinama pristojno gledale svoja posla. Novosti su reputaciju stekle upravo time što nisu okretale glavu pred hrvatskim nacionalizmom, ustašlukom, zločinima, historijskim revizionizmom i političkom moći. O Srebrenici i njenom poricanju pisale su bez nacionalnog figovog lista. Mladićevu pravosnažnu presudu 2021. naslovile su „Zatvor za zlotvora“. Zbog takvog su novinarstva njihovi primjerci javno spaljivani, traženo je njihovo gašenje, a novinari su primali prijetnje.Njihov problem je što su nas navikle da imaju muda.Od kukavice ne očekujete ništa, pa vas ne može ni razočarati. Od Novosti očekujete rečenicu jer su mnogo puta dokazale da znaju koliko ona može koštati.Zato Inesina reakcija nije neprijateljski napad na te novine. Ona je, zapravo, kompliment izrečen kroz razočaranje.Od Novosti se nije očekivalo da budu ljubazno nijeme.Očekivalo se da budu — Novosti.I treba biti pošten do kraja: redakcija nije ostala na onoj prvoj, sterilnoj vijesti. Ubrzo je objavila tekst Ivice Đikića „Moralni debakl jednog društva“.To ne poništava ono što je Ines vidjela u prvom tekstu. Samo nas sprečava da od jednog slabog uredničkog refleksa napravimo presudu cijelim novinama.Novosti su se vratile sebi.Pitanje je zašto su u prvom trenutku uopće odstupile od sebe. Danas i potrošeni moralni kapital Prema Beogradu je pogledao Senad Pećanin, nekadašnji urednik sarajevskih Dana, danas advokat.Njega je neugodno iznenadio način na koji je Danas objavio vijest o Mladićevoj smrti.Zapravo, Pećanin kaže da se više ne može iznenaditi. Povjerenje u Danas, napisao je, izgubio je nakon što Zoran Panović više nije bio glavni urednik.Ali i od Danasa se očekivalo isto što i od Novosti.Ne uprkos tome ko mu je danas urednik, nego zbog onoga što je taj list bio.Osnovan 1997. godine, u Miloševićevoj Srbiji, Danas je krajem devedesetih bio zabranjivan i ometan, a Dragoljub Draža Petrović kasnije ga je opisao kao „antifašističku, antimilitarističku, antinacionalističku novinu“. I taj je list svoje čitaoce naučio da očekuju više od agencijske biografije.Pećaninova tvrdnja da ga današnji Danas više ne može iznenaditi nije amnestija tih novina. To je dijagnoza lista koji, po njegovom sudu, troši ranije stečeni moralni kapital.Ines se iznenadila jer su Novosti zaslužile povjerenje. Pećanin se više ne iznenađuje jer smatra da ga je Danas potrošio. U oba slučaja, standard su postavili sami listovi.Tekst Danasa ne poriče Mladićeve zločine. Navodi da je osuđen za genocid i druge ratne zločine.Ali naslov glasi: „Preminuo Ratko Mladić“. U tekstu se pojavljuje formulacija „smrt generala“. Tim jezikom zločinac se provlači kao još jedna javna ličnost čiji se životopis ažurira posljednjim datumom.U društvu u kojem dio javnosti Mladića još naziva herojem, „general“ nije samo vojni čin.To je počasna straža od sedam slova.Pećanin svoje nepovjerenje prema sadašnjem uredniku veže i za njegov stari tekst o Majkama Srebrenice.Prema odlomku koji je Biljana Srbljanović 2016. prenijela na Peščaniku, Petrović je u Glasu javnosti 8. jula 2005, u tekstu „Šou-biznis za pare“, Majke Srebrenice nazvao „profesionalnim majkama žrtava“.Poštenje nalaže dodati i drugu činjenicu: Petrović je 2021. o Mladiću govorio potpuno drugačije, kazavši da je kršio sve norme ratovanja i da zbog njega čovjek osjeća stid što pripada istom narodu.Ljudi mogu mijenjati stavove.Ali novinarska memorija nije školska tabla. Ne briše se jednim potezom spužve.Pećaninov post scriptum još je otrovniji. Žao mu je, piše, što Mladić nije živio još dugo, dugo — kao doživotni zatvorenik. Potom, u gorkoj ironiji, dodaje da bi Knez Mihailova u Beogradu i Gospodska u Banjoj Luci trebale nositi Mladićevo ime.Ne želi Pećanin spomenik Mladiću.Želi da društva koja ga slave izgube pravo da se pred svijetom predstavljaju kao nešto drugo.To nije prijedlog. To je kiselina. Kemija Hodžić je novinarka i istraživačica tranzicijske pravde koja godinama čita presude i mapira logore i mjesta zatočenja. Nije čekala ni redakcijsko pakiranje ni preimenovanje ulica.Napisala je da bi možda i sama prodavala udobne floskule o miru, zaboravu i ekonomiji da nije pročitala presude u kojima je hronološki opisano stradanje njenog naroda: hapšenja, strijeljanja, kopanja, premještanja i komadanja tijela.Ines Sabalić, Senad Pećanin i Kemija Hodžić.Tri novinarska glasa. Tri lične objave.Više stvarnog novinarstva nego u tonama uredno zapakovanih nekrologa. Za mene, međutim, ova priča ne završava presudama i medijskim reakcijama. Vraća me na Tešanjku.Bila je nedjelja, 8. oktobar 1995. godine. Oko pola pet poslijepodne. Vrijeme primirja i NATO-ove zabrane letova iznad Bosne i Hercegovine. Rat se, barem smo tako vjerovali, primicao kraju.Onda je iz pravca Banje Luke, s aerodroma Mahovljani, došao avion Vojske Republike Srpske i na malo naselje između Tešnja i Doboja izbacio nekoliko kasetnih bombi.Ubijeno je devetero civila. Šestero od njih bilo je maloljetno.Haris Skula imao je sedam godina. Lejla Ćostović osam. Sabira Bekrić deset. Jasmin Hrvić i Jasmin Zaimović po jedanaest. Nihada Čabrić sedamnaest.Ubijeni su i Fead Makarević, Zejna Babajić i Ibro Silajdžić.Ranjena je 51 osoba.Za taj zločin, ni nakon trideset godina, niko nije odgovarao.Tog 8. oktobra 1995. s kolegom Miralemom Begićem i snimateljem Zaimom Hujdurom slučajno sam se zatekao na mjestu zločina. Miralem i Zaim snimali su, a ja sam izvještavao za RTV Bosne i Hercegovine.Sirovi materijal stigao je u Dnevnik Televizije BiH. Za dva sata snimci su obišli svijet.Prisustvo na mjestu zločina novinaru ne daje privilegiju. Oduzima mu pravo da kaže da nije znao.Slika je do svijeta stigla za dva sata.Pravda do Tešanjke nije stigla ni za trideset godina.Nema dokaza da je Ratko Mladić lično naredio bombardovanje Tešanjke. Nema ni sudske presude, jer pred sud nikada nisu izvedeni ni naredbodavci ni izvršioci napada.Ali avion nije izrastao iz zemlje. Imao je aerodrom, pilota, jedinicu, komandu i naredbu. Pripadao je vojsci čijim je Glavnim štabom komandovao Ratko Mladić.Vojna hijerarhija vodila je prema vrhu. Krivična odgovornost za konkretan napad nikada nije utvrđena, jer pravosuđe nije stiglo ni do optužnice.Za mrtvu djecu ostala su imena.Za lanac odgovornosti ostala je praznina.U toj praznini već trideset godina stanuju tužilaštva, nadležnosti, prebacivanje predmeta i institucije koje uvijek imaju proceduru, a nikada optuženog.Tema, zato, nije sama smrt Ratka Mladića, nego ono što je ostalo živo poslije njega.Ideologija koja od presuđenog zločinca pravi heroja. Institucije koje još ne znaju ko je poslao avion na Tešanjku. I novinarstvo koje je počelo vjerovati da su tačne činjenice dovoljne čak i kada iza njih nema nijedne vlastite misli.Nisu dovoljne.Novinarstvo nije sud i ne može izricati presude. Ali ne smije se pretvoriti ni u poštara koji ih samo uredno dostavlja.Ponekad mora reći šta te presude znače.Mora reći da mir bez istine nije mir nego pauza. Da pomirenje bez odgovornosti nije pomirenje nego zahtjev upućen žrtvama da budu pristojne. Da balansiranje jednog zločina drugim nije objektivnost, nego knjigovodstvo krvi.I mora znati kada šutnja prestaje biti profesionalna uzdržanost, a postaje moralna kapitulacija.Ratko Mladić je mrtav.Tešanjka još čeka optuženog.A novinarstvo - vlastitu rečenicu.
IZVOR: oslobodjenje.ba